Aug 9, 2016

The Neon Demon (Nicholas Winding Refn, 2016)

(Niš, bioskop Vilin Grad, 08.08.2016. Nekoliko adolescentkinja u publici uporno je odbijalo da napusti salu, iako je bezrazložno smejanje jasno nagoveštavalo da ovaj art film ne odgovara njihovom senzibilitetu.)


Kitnjasta sofa, koju vidimo u prvom kadru, lepa je čak i onda kada na njoj ne leži Džesi, šesnaestogodišnja manekenka u usponu, sa šminkom koja podražava prerezani vrat i koja određuje sudbinu nevine devojke u svetu zmijskih tela i otrovnih karaktera. Lepe su i tapete iza te sofe, kao i one (otrcane) u sobi trećerazrednog motela, gde Džesi odseda. Bleštava belina i sudar crnog i zlatnog na đalo-likoj foto sesiji takođe su lepi, a lep je i gotovo apstraktan Džesin debi i preobražaj (zaposedanje neonskim demonom?) na modnoj pisti...

"Lepota je suština." - kaže prepotentni kreator Roberto Sarno, dok kroz njega progovara Nikolas Vinding Refn, lukavo primenjujući taktiku "vogue-om protiv vogue-a" u svom najnovijem ostvarenju, enigmatičnoj i ultra-stilizovanoj drami sa primesama horora i prigušene sekploatacije. Ulogu slatke i nevine, ali nimalo naivne Džesi obožavani i omalovažavani Danac poverava El Fening, čiji prozračni ten, srneći pogled i bilingvalni smešak predstavljaju ono "nešto" što iskusne Điđi (Bela Hitkout) i Sara (Ebi Li) nemaju, a uzalud nastoje da nadoknade pućenjem, plastičnim operacijama i/ili zajedljivim komentarima. Nova devojka iz malog mesta pleni pažnju top agenata, budućih koleginica tj. suparnica i fotografa sa izrazom lica serijskog ubice, kao i šminkerke Rubi (opako dobra Džena Maloun), čije namere nisu nimalo časne, a koja je odgovorna za jedan od najprovokativnijih momenata. Zaveden je i Kianu Rivs koji tumači perverznog vlasnika motela - neočekivan, ali hrabar iskorak za miljenika ženske publike. Lepo je (po n-ti put) biti u fokusu, ali to sa sobom nosi i određen rizik, pošto predatori (i  mračne sile?) vrebaju sa svih strana...


U "batorizaciji" ili, ako vam je draže, "eržebetizaciji" radnica modne industrije, odnosno u naglašavanju taštine, površnosti i praznine koje u istoj vladaju, Refn isporučuje arđentovski baroknu, kjubrikovski hladnu, linčovski iščašenu i verhofenovski drsku filmsku ekstravagancu, dajući smisao "poziranju" koje je obeležilo Samo bog prašta. Prepunu vreću najrazličitijih slatkiša za oči pred gledaoca prosipa u usporenom ritmu, kojim postiže gustu atmosferu povišene napetosti, neprekidno vas zadirkujući i stavljajući vaše strpljenje u zagrljaj železne device. Priču, dekorisanu "kriptogramima", i likove, koji su tretirani kao pop-objekti, podređuje raskošnim vizuelnim kompozicijama, u kojima je jednaka pažnja posvećena šminki, kostimima, scenografiji i osvetljenju, ali i moćnom i pulsirajućem elektronskom skoru, kojeg se nijedan reditelj horora ili SF filmova ne bi postideo. Gledanje njegovog glamuroznog košmara moglo bi se poistovetiti sa prelistavanjem kakve morbidno-nadrealističke verzije Kosmopolitena, u kojoj fotografije Nataše Brejer blistaju u punom sjaju i u kojem vas na kraju očekuje visceralni omaž čuvenom presecanju oka iz Andaluzijskog psa.

Demon pod reflektorima je, za sve koji do sada nisu shvatili, "drop dead gorgeous" i vredan je posete bioskopu. A malo pretencioznosti (bez koje nema velike umetnosti) nikoga nije ubilo.

No comments:

Post a Comment