Sep 21, 2012

Zečje laži

    Kada smo pitali Zeca gde je lunjao dok smo mi obedovali pod neonskim svetlom, izjavio je sledeće:
    “Prigušeni vrisak prenuo me je iz slatkog i toplog sna. Otrčao sam do Šume i pokraj hrastovog stabla naišao na plavo dete sa roščićima i jarećim ušima. Njegov plač me je podsetio na zvuk koji ispuštaju letargične aveti u pokušaju da privuku partnere za parenje. Jecajući mi je reklo da je slučajno iskočilo iz Podzemlja i da sada ne ume da se vrati natrag. Obećao sam da ću mu pomoći, pod uslovom da naredni put bude obazrivije prilikom puženja po Dnu. Odveo sam ga do Velikog Proplanka, verujući da ćemo tamo naći ključ za Senovita Vrata.
    U iznenadnom i blagom potresu ispred nas se otvorila ogromna rupa iz koje je kuljao zelenkasti dim. Punačka i ćelava ženica blede kože i sede kose sedela je na ivici, osmehujući se zavodljivo. Ispružila je ruke, verovatno misleći da ću joj tek tako dobaciti mališana. Glupača je pokazala kvarne zube i tako mi sama stavila do znanja da mu ona nije biološka majka. Podigao sam kamenčugu sa zemlje i bacio je prema njoj, a ona se, uvređena, preobratila u odrpanog leptira i odletela prema narandžastom nebu. Zaobišavši onu zjapeću rupetinu, nastavili smo stazom koja je vodila ka kolibi Baba Jage, nadajući se dobrom savetu.
    Nažalost, starica je bolovala od božanske groznice, pa nije bila u stanju da razgovara sa nama. Svud po telu izbijale su joj krupne kraste iz kojih su prilikom pucanja štrcali mlazevi plave krvi. Gavrana pismonošu hitno smo poslali po vrača iz susednog sela koji je jedini spravljao melem za tu retku bolest. Nakon petnaestak minuta, ptičurina se vratila sa porukom da je ovaj otputovao do grotla mrtvog vulkana u potrazi za svojim sedmim sinom ili šestom kćerkom. Tada sam primetio da je klinja naglo izrastao i da mu u očima tinja plamen nezadovoljstva. Naredio sam mu da se smiri, jer ništa nećemo postići ako on bude počeo da divlja. Hladnom vodom napunio sam kofu koja je stajala ispod umivaonika i njome posipao mudru Jagu. Shvatio sam da to nije bila pametna ideja – zbog alergije na tečnost, bolesnica se istopila dok si rekao osip. Poguren i ožalošćen, okrenuo sam se ka dečaku, sada već visokom i lepuškastom mladiću, stasalom za ženidbu. Popeli smo se na plafon i pomolili se za pokoj Jagine duše, koja nas je uštinula za obraze, a zatim zauvek nestala.
    Po izlasku iz kolibe, pozvali smo taksi-fijaker i duhu koji je njime upravljao naredili da nas odveze do palate kralja Izroda. Smestili smo se u udobno sedište i tokom vožnje razgovarali o najrazličitijim besmislicama. Jedan drugome otkrili smo prava imena i zapanjili se istim, kao da ih po prvi put čujemo. Crvenkovo se sastojalo od čitavih devetnaest slogova, a moje od čak trideset i jednog! Pošto su dvoglavi nojevi, upregnuti u čeze, morali često da staju, putovali smo dvanaest sati, što nam je dalo i više nego dovoljno vremena za upoznavanje. Ustanovili smo da imamo mnogo zajedničkih interesovanja i stekli utisak da smo u skoro svim prošlim životima bili nerazdvojni prijatelji.
    Tačno u ponoć našli smo se u dvorištu nedavno renoviranog zamka. Izrod nas je lično dočekao i bogato ugostio. Naredio je da mog saputnika odenu u svilu i kadifu, kako bi pred buduću nevestu, princezu Narcisu, izašao pristojan. Naravno, moji sramni delovi ostali su nepokriveni, budući da zečji soj odbija da se oblači, smatrajući taj čin ozbiljnim narušavanjem slobode. Slepe harfistkinje najavile su Narcisin dolazak. Nosila je belu venčanicu posutu srebrnim prahom i veo koji su vrhovima kandži pridržavali zmijoliki paževi. Riđa kosa, sva u loknama, padala joj je na grudi i milovala leđa skroz do stražnjice. Sitne pege prekrivale su joj obraze i prćasti nos. Napućene usne namazali su joj žabljim sjajem, tako da su delovale izražajnije nego što zaista jesu. Čim je ugledala mladoženju, prasnula je u smeh i upitala oca je l’ se on to sa njom zajebava. To je mog druga ohrabrilo da prođe kroz metamorfozu, odnosno da pocepa odelo koje mu ionako nije pristajalo i dobije lepljive pipke kakve je oduvek priželjkivao. Nastao je takav pokolj, da sam se jedva živ izvukao iz salona u kome je trebalo da se održi venčanje.”
    Par trenutaka posmatrali smo ga u neverici, a onda sam ja ustao, tresnuo šakom o sto i brecnuo se na njega:
    “Kako te, tih dugih ušiju i kusog repa, nije sramota da lažeš?! Zar ti je malo ono obmanjivanje od lane, nego si još i ovo smislio, kao da mi ne znamo gde si bio?!”
    Zurenjem krivca ukaljao je pod koji smo glancali celog jutra. Okrenuo nam je leđa i ćutke izašao iz trpezarije. Sa čiviluka je otkačio debeli konopac, vezao omču oko vrata i obesio se o ostareli orah u voćnjaku. Odlučili smo da sledimo njegov primer i izvršili smo kolektivno samoubistvo. Reinkarnisani kao čestice ludila, stvorili smo novi svet, u kome su se deca izlegala iz jaja, a tufne uporno odbijale da prihvate kružni oblik.

No comments:

Post a Comment